четвртак, 7. март 2019.

ŠTA RADITI SA SELOM?

Najkraći put do uništenja jedne zemlje je izumiranje sela i uništavanje agrara. Srbija se sad nalazi na tom putu. Mnogo se samo govori o selu. Ali po Ustavu, u Srbiji ne postoji nijedno selo. U njemu piše da su sve su to naseljena mesta, a ima ih oko 4.700?! U 86 odsto tih mesta broj stanovnika opada. Od tog broja 1.200, ili svako četvrto, je u fazi nestajanja. U 1.034 ima manje od po 100 žitelja, a u 550 ima manje od po 50 stanovnika. Zračak nade i svetlo na kraju tunela za opstanak sela i ostanak u njima vidi se u akciji „500 zadruga u 500 sela” i formiranju Nacionalnog tima za spas sela. To je i spas Srbije.



Akciju vode Ministarstvo za regionalni razvoj i Akademijski odbor za selo SANU. Od njenog pokretanja, 2017. godine, sve donedavno, osnovano je oko 350 novih zadruga. Tako je 95 zadruga dobilo blizu milijardu dinara bespovratnog novca. On će da pomogne otvaranje isto toliko malih zadružnih preduzeća. U tekstu „Ključ je u zadrugama”, objavljenom u „Pogledima” 19. februara, u delu u kojem se govori kako bi država mogla da pomogne zadrugama kroz kredite i na druge načine, omaškom sam izostavio da je to projekat dr Slavice Korać. O tome je ona govorila prilikom otvaranja Sajma opreme za voće i povrće, u Beogradu, od 13.do 16.septembra 2017. godine .

Sumorna je slika srpskog sela, posebno brdsko-planinskih područja. Jer, u selima nema ko da radi, a u gradovima nema šta da se radi. Seljak ne služi samo da bi proizvodio hranu, on je čovek koji treba da ima i dostojan život. Srbija se nalazi među demografski najstarijim zemljama u Evropi. U njoj godišnje umre oko 102.000 žitelja, a rodi se manje od 65.000 beba. To je na nivou Prvog svetskog rata. A sela su nekad bila glavna baza za demografski rast.

Pet stotina sela nema asfaltni put ni vezu sa svetom, a u 1.000 sela nema ni prodavnice. U selima se nalazi 50.000 kuća bez vlasnika i još 150.000 u kojima trenutno niko ne živi. U 2.000 sela nema pošte, u 230 ni osnovne škole, 2.760 sela nema vrtića, u dve trećine nema ni ambulante, a dosta sela nema ni banku ni bankomat... Dakle, u Srbiji nisu zapostavljena samo sela, nego celo ruralno područje. I dok nam sela nestaju i propadaju, na tržištu nezaposlenih je oko 30.000 poljoprivrednih stručnjaka.

Da društvo zna šta će sa selom, imalo bi valjanu, realnu strategiju, odnosno akcioni plan. Za poslednje tri decenije rast agrarne proizvodnje u Srbiji je samo 0,45 odsto. Zahvaljujući bogu, rast u 2018. godini bio je oko 15,7 odsto. Zato sad imamo rod od blizu sedam miliona tona kukuruza i oko tri miliona tona pšenice. Viškove ćemo izvoziti i hvaliti se tim potezima. Istovremeno ćemo uvoziti žive tovljenike – oko 400.000 komada godišnje i više desetina hiljada tona mesa treće kategorije.

Na 4,1 milion hektara obradivih poljoprivrednih površina vrednost proizvodnje po hektaru u Srbiji je oko 1.000 dolara. Zašto nije bar 5.000 dolara? Proizvodimo manje od 400.000 tona svih vrsta mesa, a trošimo po stanovniku manje od 30 kilograma godišnje. Pre dve decenije proizvodili smo 650.000 tona i trošili po stanovniku 65 kilograma. Da bismo se vratili u tu prošlost kada smo iz SFRJ izvozili 54.500 tona „bebi bifa” godišnje (30.000 tona iz Srbije) potrebna je nova agrarna i socijalna reforma.










Autor: Branislav Gulan (Publicista i analitičar)


Izvor: Politika

Нема коментара:

Постави коментар